Fabrička poljoprivreda, poznata i kao industrijska poljoprivreda, postala je norma u proizvodnji hrane širom svijeta. Iako može obećati efikasnost i niže troškove, stvarnost za životinje na fabričkim farmama nije ništa drugo nego užasna. Svinje, koje se često smatraju visoko inteligentnim i društvenim stvorenjima, trpe neke od najokrutnijih i najnehumanijih tretmana u ovim objektima. Ovaj članak će istražiti šest najbrutalnijih načina na koje se svinje zlostavljaju na fabričkim farmama, bacajući svjetlo na skrivenu okrutnost koja se događa iza zatvorenih vrata.
Gestation Cates
Proces uzgoja životinja za ishranu jedna je od najeksploatativnijih praksi u modernoj industrijskoj poljoprivredi. Ženke svinja, poznate kao "krmače", koriste se u fabričkoj farmi prvenstveno zbog svoje reproduktivne sposobnosti. Ove životinje se više puta impregniraju putem umjetne oplodnje, što rezultira rođenjem legla koje mogu brojati do 12 prasadi istovremeno. Ovaj reproduktivni ciklus pažljivo se prati i njime se manipulira kako bi se povećao broj proizvedenih prasadi, a sve to dok same krmače podnose ekstremno fizičko i emocionalno opterećenje.
Cijelu svoju trudnoću i nakon porođaja, svinje majke su zatvorene u "gajbe za trudnoću" - male, restriktivne ograde koje ozbiljno ograničavaju njihovo kretanje. Ovi sanduci su toliko skučeni da se krmače ne mogu ni okrenuti, a kamoli da se uključe u prirodna ponašanja poput gniježđenja, ukorjenjivanja ili druženja. Nedostatak prostora znači da se svinje ne mogu protegnuti, potpuno uspraviti ili čak udobno leći. Rezultat je život stalne fizičke nelagode, stresa i uskraćenosti.
Gestacijski sanduci su obično napravljeni od metala ili betona i često se postavljaju u redove u velikim, pretrpanim štalama. Svaka krmača je zatvorena u svoj kavez, izolirana od drugih svinja, što im onemogućava interakciju ili stvaranje društvenih veza. Ovo zatvaranje je toliko ozbiljno da mnoge krmače razviju fizičke zdravstvene probleme kao što su rane i infekcije, posebno oko nogu, jer su prisiljene ostati u jednom položaju većinu svog života. Emocionalni danak je jednako ozbiljan, jer su svinje vrlo inteligentne i društvene životinje koje uspijevaju u sredinama u kojima se mogu slobodno kretati i družiti se s drugima. Zadržavanje u samici mjesecima za redom uzrokuje ogromnu psihičku uznemirenost, što dovodi do ponašanja poput grizanja šipke, pletenja glave i drugih znakova ozbiljne anksioznosti.
Nakon porođaja, situacija se ne popravlja za svinje majke. Nakon gravidnosti, krmače se premeštaju u sanduke za prasenje, koji su slični sanducima za gestaciju, ali se koriste tokom perioda dojenja. Ovi sanduci su dizajnirani da spreče majku svinju da ne zgnječi svoje prasad tako što joj dodatno ograničavaju kretanje. Međutim, ovo kontinuirano zatvaranje, čak i nakon porođaja, samo pogoršava patnju krmače. Još uvijek nisu u stanju pravilno komunicirati sa svojim prasadima ili se slobodno kretati kako bi ih dojili na prirodan način. Sama prasad, iako im je malo više prostora, obično se drže u uvjetima gužve, što doprinosi njihovoj vlastitoj nevolji.
Fizički i psihički uticaj života u gajbi za trudnoću je dubok. Ovi sanduci se često koriste u fabričkim farmama za optimizaciju produktivnosti, ali trošak za dobrobit životinja je nemjerljiv. Nedostatak prostora i nemogućnost bavljenja prirodnim ponašanjem uzrokuju tešku patnju, a dugoročni efekti ovog zatvaranja mogu rezultirati kroničnim zdravstvenim problemima, emocionalnim traumama i smanjenom kvalitetom života. Ciklus vještačke oplodnje, porođaja i prisilne trudnoće je neprekidan proces za krmače sve dok se ne procijeni da više nisu produktivne i ne budu poslane na klanje.
Kontinuirana upotreba sanduka za trudnoću je jasan pokazatelj kako tvornička poljoprivreda daje prednost profitu u odnosu na dobrobit životinja. Ovi sanduci su zabranjeni ili ukinuti u mnogim zemljama zbog njihove nehumane prirode, ali su i dalje legalni u mnogim dijelovima svijeta. Patnja koju izazivaju ovi sanduci oštar je podsjetnik na hitnu potrebu za reformom načina na koji tretiramo životinje na farmi. Zagovornici dobrobiti životinja pozivaju na prekid upotrebe sanduka za trudnoću, pozivajući se na sisteme koji omogućavaju svinjama da žive u prirodnijim, humanijim uvjetima u kojima se mogu baviti svojim prirodnim ponašanjem, družiti se i slobodno lutati.
Kastracija
Kastracija je još jedna okrutna i bolna praksa koja se rutinski izvodi na svinjama, posebno muškim prasadima, u fabričkim farmama. Muške svinje, poznate kao "veprovi", obično se kastriraju ubrzo nakon rođenja kako bi se spriječio razvoj jakog, nepoželjnog mirisa poznatog kao "veparska mrlja", koji može utjecati na kvalitetu njihovog mesa. Ovaj postupak se izvodi pomoću skalpela, noža, ili ponekad čak i jednostavnim korištenjem para instrumenata za stezanje testisa. Postupak se obično radi bez ikakvog ublažavanja boli, što ga čini nevjerovatno traumatičnim iskustvom za mlade prasad.
Bol uzrokovan kastracijom je neopisiva. Prasad, čiji se imuni sistem još razvija, nikako da se izbore sa fizičkom traumom nanesenom tokom zahvata. U mnogim slučajevima, postupak se radi na brz, često nevješt način, što može dovesti do teških ozljeda, infekcije ili krvarenja. Unatoč ogromnoj boli, ovim prasadima se ne daje anestezija, analgetici ili bilo koji oblik liječenja boli, ostavljajući ih da pate kroz iskustvo bez olakšanja.
Prasad nakon kastracije često ostaju sama, drhteći od bolova. Nije neuobičajeno da su u danima nakon zahvata vidljivo uznemireni, nesposobni da stoje ili hodaju pravilno. Mnoga prasad će narednih nekoliko dana provesti ležeći nepomično ili izolirana od ostalih svojih legla, u pokušaju da se izbore sa traumom. Duševna tjeskoba koju ovi praščići doživljavaju može dovesti do dugotrajnih psihičkih problema, a neki mogu razviti abnormalno ponašanje zbog stresa i boli.
Trauma od kastracije također ima dugotrajne posljedice. Osim neposrednog bola, postupak može uzrokovati fizičke komplikacije, kao što su infekcije, otekline i ožiljci. Ovi problemi mogu utjecati na cjelokupno zdravlje i dobrobit svinje, smanjujući njenu sposobnost da raste i napreduje. Kako prasad nastavlja da raste i razvija se, emocionalna trauma uzrokovana kastracijom može se manifestirati u abnormalnom ponašanju, kao što su agresija, anksioznost i strah, što sve dodatno ugrožava njihov kvalitet života u okruženju tvorničke farme.
Praksa kastriranja muških prasadi bez anestezije je jasan primjer zanemarivanja dobrobiti životinja u tvorničkoj farmi. Ističe kako ove industrije daju prednost profitu i produktivnosti u odnosu na dobrobit životinja koje eksploatišu. Procedura, koja se radi radi praktičnosti i zadovoljavanja zahtjeva tržišta, je bolan i nepotreban čin koji uzrokuje ogromnu patnju uključenim životinjama. Zagovornici dobrobiti životinja nastavljaju da se zalažu za humanije alternative kastraciji, kao što je ublažavanje bolova ili korištenje uzgojnih praksi koje u potpunosti eliminiraju potrebu za tako okrutnim postupkom.
Iako su neke zemlje uvele zakone koji zahtijevaju anesteziju ili ublažavanje bolova tokom kastracije, ova praksa je još uvijek raširena u mnogim dijelovima svijeta. U mnogim slučajevima, nedostatak regulative ili provođenja znači da milioni prasadi i dalje pate u tišini. Prekid prakse kastracije bez ublažavanja bolova bio bi značajan korak ka poboljšanju dobrobiti svinja na fabričkim farmama, a to je promjena kojoj se mora dati prioritet u borbi za humanije uzgojne prakse.
Tail Docking
Kupiranje repa je još jedna bolna i nepotrebna procedura koja se obično izvodi na svinjama u fabričkom uzgoju. Kada se svinje drže u zatvorenom, prenaseljenom okruženju, često postaju pod velikim stresom i frustrirane. Ovi uvjeti sprječavaju svinje da se uključe u prirodna ponašanja, kao što su korijenje, traženje hrane ili druženje s drugima. Kao rezultat toga, svinje mogu pokazivati kompulzivno ponašanje, kao što je grizenje ili žvakanje repa, kao odgovor na ogroman stres i dosadu koju podnose u ovim neprirodnim životnim uvjetima.
Umjesto da se pozabave osnovnim uzrokom problema – obezbjeđivanjem svinjama više prostora, obogaćivanjem okoliša i boljim životnim uvjetima – fabričke farme često pribjegavaju odsijecanju svinjskog repa u procesu poznatom kao „kupiranje repa“. Ovaj postupak se obično radi kada su svinje još mlade, često u prvih nekoliko dana života, koristeći oštre alate poput makaza, noževa ili vrućih oštrica. Rep se odsiječe na različite dužine, a zahvat se izvodi bez anestezije ili ublažavanja bolova. Kao rezultat toga, svinje doživljavaju trenutnu i nesnosnu bol, jer rep sadrži značajnu količinu nervnih završetaka.
Praksa kupiranja repa ima za cilj da spreči grizenje repa, ali ne uspeva da se pozabavi osnovnim problemom: stresnim životnim uslovima svinja. Kupiranje repa ne eliminiše osnovni uzrok problema, već samo povećava fizičku patnju svinja. Bol od postupka može dovesti do infekcija, teškog krvarenja i dugotrajnih zdravstvenih komplikacija. Mnoge svinje će također patiti od fantomskog bola, jer su nervni završeci u repu odsječeni, ostavljajući im dugotrajnu nelagodu koja može utjecati na njihovo opće stanje.
Praksa kupiranja repa jasan je odraz nebrige fabričke industrije za dobrobit životinja. Umjesto stvaranja okruženja koje omogućava svinjama da se uključe u prirodno ponašanje i smanje stres, tvorničke farme nastavljaju sakaćiti ove životinje kako bi se uklopile u proizvodni model koji daje prednost efikasnosti i profitu nad humanim tretmanom. Iako su neke zemlje uvele zakone koji zahtijevaju ublažavanje bolova prilikom kupiranja repa ili su potpuno zabranile proceduru, ona je i dalje uobičajena u mnogim dijelovima svijeta.
Zagovornici dobrobiti životinja pozivaju na prestanak kupiranja repa i usvajanje boljih poljoprivrednih praksi koje se fokusiraju na poboljšanje uslova života svinja. Omogućavanje svinjama više prostora, pristupa obogaćivanju i sposobnosti da se uključe u prirodno ponašanje značajno bi smanjilo stres i potrebu za takvim okrutnim postupcima. Fokus bi trebao biti na stvaranju humanog okruženja koje promiče fizičku i emocionalnu dobrobit životinja, umjesto pribjegavanja štetnim procedurama poput kupiranja repa kako bi se prikrili simptomi loših životnih uvjeta.
Ear Notching
Zarezivanje uha je još jedna bolna i nametljiva praksa koja se obično izvodi na svinjama u fabričkim farmama kako bi se identificirale u velikoj i prenaseljenoj populaciji. Fabričke farme često drže stotine, a ponekad i hiljade svinja u skučenim i prenaseljenim uslovima. Da bi napravili razliku između pojedinačnih svinja, radnici koriste proces poznat kao "urezivanje ušiju", u kojem urezuju zareze u osjetljivu hrskavicu svinjskih ušiju, stvarajući uzorak koji služi kao sistem identifikacije.
U ovoj proceduri, radnici obično prave rezove u svinjskim ušima koristeći oštre instrumente, kao što su noževi ili kliješta za urezivanje ušiju. Zarezi u desnom uhu predstavljaju broj legla, dok lijevo uvo označava broj pojedinačne svinje unutar tog legla. Zarezi se obično prave ubrzo nakon rođenja, kada su prasad još mlada i ranjiva. Proces se radi bez anestezije ili ublažavanja bolova, što znači da prasad trenutno podnose bol i uznemirenost tokom zahvata.
Bol od zarezivanja uha je značajan, jer su uši veoma osjetljive i sadrže brojne nervne završetke. Rezanje ovog osjetljivog tkiva može uzrokovati krvarenje, infekcije i dugotrajnu nelagodu. Nakon zahvata, prasad može osjetiti otok, bol i povećan rizik od infekcije na mjestu zareza. Sam zahvat nije samo bolan, već nosi i rizik od trajnih ožiljaka, što može uticati na sposobnost svinje da čuje ili čak dovesti do deformiteta uha.
Zarezivanje uha je jasan primjer oslanjanja fabričke industrije na nehumane i zastarjele prakse u upravljanju velikim brojem životinja. Ovaj proces ni na koji način ne koristi svinjama i služi samo da se radnicima na farmi olakša identifikacija. On odražava sistem u kojem je dobrobit životinja sekundarna u odnosu na potrebu za efikasnošću i kontrolom nad velikim populacijama.
Dok su neke farme krenule prema manje invazivnim metodama identifikacije, kao što su elektronske ušne markice ili tetovaže, urezivanje ušiju ostaje široko rasprostranjena praksa u mnogim dijelovima svijeta. Zagovornici dobrobiti životinja nastavljaju da se zalažu za alternative zarezivanju ušiju, pozivajući na humanije načine za identifikaciju i upravljanje svinjama koji ne uključuju nanošenje nepotrebnog bola i patnje. Fokus bi se trebao preusmjeriti na poboljšanje životnih uvjeta svinja, dajući im više prostora i smanjenje potrebe za štetnim postupcima koji uzrokuju fizičku i emocionalnu štetu.
Transport
Transport je jedna od najmučnijih faza u životu svinja uzgojenih u fabrici. Zbog genetske manipulacije i selektivnog uzgoja, svinje se uzgajaju da rastu neprirodno brzom brzinom. Kada napune samo šest mjeseci, dostižu "tržišnu težinu" od oko 250 funti. Ovaj brzi rast, u kombinaciji s nedostatkom prostora za kretanje, često rezultira fizičkim stanjima kao što su artritis, bol u zglobovima i poteškoće u stajanju ili hodanju. Svinje uzgojene u tvorničkim farmama često nisu u stanju pravilno izdržati vlastitu težinu, a njihova tijela postaju napregnuta zbog prebrzog rasta u okruženju u kojem su ograničene i ograničene u kretanju.
Uprkos ovim zdravstvenim problemima, svinje su i dalje prisiljene da podnose traumatski proces transporta do klaonica. Samo putovanje je brutalno, jer se svinje utovaruju u pretrpane kamione pod stresnim uslovima. Ovi transportni kamioni često su slabo opremljeni da prihvate veličinu i potrebe svinja, s malo ili nimalo prostora za životinje da udobno stoje, okreću se ili leže. Svinje su čvrsto zbijene u ove kamione, često stoje na vlastitom otpadu duži vremenski period, čineći iskustvo još nepodnošljivijim. Nedostatak odgovarajuće ventilacije i kontrole temperature u mnogim kamionima dodatno pogoršava patnju svinja, posebno tokom ekstremnih vremenskih uslova.
Kako su svinje zbijene u ovim uslovima, one postaju podložnije povredama, stresu i iscrpljenosti. Fizički napor zbog zatvorenosti u tako skučenim prostorima može pogoršati njihova prethodna stanja, kao što su artritis ili hromost, au nekim slučajevima svinje mogu kolabirati ili postati nesposobne da se kreću tokom transporta. Ove svinje često ostaju u ovom stanju, bez brige za njihovo dobro. Mnoge svinje pate od dehidracije, iscrpljenosti i ekstremnog stresa tokom putovanja, koji može trajati nekoliko sati ili čak dana, ovisno o udaljenosti do klaonice.
Osim fizičkog puta, putovanje izlaže svinje nizu zdravstvenih rizika. Uslovi gužve podstiču širenje bolesti i patogena, pri čemu se mnoge svinje zaraze zaraznim bolestima tokom transporta. Kako su često podvrgnute lošoj higijeni i nehigijenskim uslovima, svinje se mogu ozbiljno razboljeti, pate od stanja kao što su respiratorne infekcije, infekcije otvorenih rana ili gastrointestinalni problemi. Izbijanje bolesti je uobičajeno u procesu transporta, a svinje se često ne liječe, što dodatno pogoršava njihovu patnju.
Nadalje, svinje su vrlo inteligentne i društvene životinje. Stres zbog uklanjanja iz njihovog poznatog okruženja, strpanja u kamion sa malo ili nimalo udobnosti i dugog putovanja do nepoznate destinacije je za njih duboko traumatično. Senzorno preopterećenje, glasni zvukovi i stalno kretanje kamiona mogu izazvati ekstremnu anksioznost i strah. Poznato je da svinje doživljavaju paniku i zbunjenost tokom transporta, jer nisu u stanju razumjeti ili nositi se s ogromnim stimulansima s kojima se suočavaju.
Uprkos široko rasprostranjenom saznanju o ogromnim patnjama uzrokovanim transportom, to je i dalje uobičajena praksa u fabričkoj poljoprivredi. Napori da se poboljšaju uslovi bili su minimalni, a propisi koji regulišu dobrobit životinja tokom transporta često su slabi ili se slabo sprovode. Transport je kritična tačka na putu svinja do klanja i služi kao podsjetnik na zanemarivanje dobrobiti životinja u industrijskim poljoprivrednim sistemima. Zagovornici prava životinja i dalje pozivaju na humanije prakse transporta, uključujući bolje uslove za životinje, smanjenje vremena putovanja i primjenu strožih propisa kako bi se osigurala dobrobit uključenih životinja.
Konačno, transport naglašava inherentnu okrutnost fabričke farme, gdje se životinje tretiraju kao roba koju treba premjestiti i preraditi bez obzira na njihovu fizičku ili emocionalnu dobrobit. Da bi se ublažila ova patnja, neophodna je potpuna revizija poljoprivrednih praksi – ona koja daje prioritet zdravlju, udobnosti i dostojanstvu životinja u svakoj fazi njihovog života.
Klanje
Proces klanja je posljednja i najstrašnija faza u životu svinja uzgojenih u tvorničkim farmama, obilježena izuzetnom okrutnošću i nečovječnosti. U tipičnoj klaonici svakog sata se ubije više od 1.000 svinja, stvarajući atmosferu intenzivne brzine i proizvodnje velikog obima. Ovaj brzi sistem daje prednost efikasnosti i profitu, često po cijenu dobrobiti svinja.
Prije klanja, svinje bi trebale biti omamljene kako bi se onesvijestile, ali velika brzina linija za klanje čini gotovo nemogućim da se osigura da je svaka svinja pravilno omamljena. Kao rezultat toga, mnoge svinje ostaju svjesne i svjesne tokom procesa ubijanja. Zapanjujući proces, koji ima za cilj da svinje dovede u nesvijest i neosjetljivost na bol, često je loše izveden, ostavljajući svinje potpuno svjesne okolnog haosa. Ovaj neuspjeh znači da mnoge svinje i dalje mogu vidjeti, čuti i nanjušiti užase koji se dešavaju oko njih, stvarajući intenzivnu psihološku traumu pored njihove fizičke patnje.
Nakon što su svinje omamljene, njihova grla se otvaraju i ostavljaju ih da iskrvare na zastrašujući i strašno spor način. Svinje su potpuno svjesne šta se dešava, jer nastavljaju da se bore i dahću prije nego što podlegnu gubitku krvi. Ova dugotrajna patnja je otežana činjenicom da mnoge svinje nisu odmah onesposobljene, ostavljajući ih u stanju terora, bola i zbunjenosti dok polako umiru.
Proces klanja je primjer okrutnosti svojstvene industrijskoj poljoprivredi, gdje se životinje tretiraju kao roba za preradu, a ne kao živa bića koja mogu osjetiti bol. Neuspjeh da se svinje pravilno omamljuju, u kombinaciji sa brzinom linija za klanje, stvara okruženje u kojem je patnja neizbježna. Široko rasprostranjena upotreba rezervoara za opekotine dodatno naglašava zanemarivanje dobrobiti životinja, jer su svinje podvrgnute ekstremnom bolu u svojim posljednjim trenucima.
Zagovornici prava životinja i dalje pozivaju na reformu, podstičući primjenu humanije prakse klanja, bolju regulativu operacija klaonica i pojačan nadzor kako bi se osiguralo da se prema životinjama postupa s dostojanstvom i poštovanjem. Trenutni sistem klanja, vođen profitom i efikasnošću, mora se preispitati kako bi se riješila duboka patnja koju svinje i sve životinje koje se uzgajaju za hranu trpe u rukama industrijske poljoprivrede. Cilj bi trebao biti stvaranje sistema koji daju prioritet dobrobiti životinja, osiguravajući da se prema njihovim životima i smrtima postupa sa suosjećanjem i poštovanjem.
Šta možete učiniti
Okrutnost koju svinje trpe na fabričkim farmama je neosporna, ali postoje koraci koje svi možemo poduzeti da smanjimo njihovu patnju i radimo na humanijem sistemu ishrane. Evo šta možete učiniti:
- Usvojite biljnu ishranu: Jedan od najefikasnijih načina da se smanji potražnja za fabrički uzgojenim životinjama je eliminacija ili smanjenje životinjskih proizvoda iz vaše prehrane. Odabirom biljne hrane pomažete u smanjenju broja svinja i drugih životinja koje se uzgajaju, zatvaraju i kolju za hranu.
- Zagovarajte jače zakone o dobrobiti životinja: Podržite organizacije i inicijative koje rade na poboljšanju zakona o dobrobiti životinja. Zalagati se za zakone koji nalažu bolje uslove života, humanu praksu klanja i strožije propise na fabričkim farmama. Možete potpisati peticije, kontaktirati svoje lokalne predstavnike i podržati pokrete koji rade na okončanju fabričke poljoprivrede.
- Obrazujte druge: Podijelite informacije o stvarnosti tvorničke farme s drugima. Obrazovanje prijatelja, porodice i vaše zajednice o uslovima sa kojima se životinje suočavaju na fabričkim farmama može pomoći u podizanju svijesti i inspiraciji promjena.
- Bojkotirajte brendove koji podržavaju fabričku farmu: Mnoge kompanije se i dalje oslanjaju na fabrički uzgajane svinje i druge životinje u svojim lancima snabdevanja. Bojkotom ovih kompanija i podrškom kompanijama koje su posvećene praksi bez okrutnosti, možete dati snažnu izjavu i ohrabriti korporacije da promijene svoju praksu.
- Uključite se u organizacije za zaštitu prava životinja: Pridružite se grupama za prava životinja koje su posvećene zalaganju za bolji tretman životinja na farmi. Ove organizacije pružaju resurse, kampanje i događaje koji pomažu u podizanju svijesti i stvaranju trajnih promjena u našim prehrambenim sistemima.
Svaka akcija, ma koliko mala, čini razliku u životima životinja. Zajedno možemo raditi na stvaranju suosjećajnijeg svijeta i osigurati da se svinje i sve životinje tretiraju s dostojanstvom i poštovanjem koje zaslužuju.
