Ideja da su ribe neosjetna bića, nesposobna da osjećaju bol, dugo je oblikovala praksu ribolova i akvakulture. Međutim, nedavne znanstvene studije osporavaju ovu ideju, pružajući uvjerljive dokaze da ribe posjeduju neurološke i bihevioralne mehanizme neophodne za doživljavanje boli. Ovo nas otkriće prisiljava da se suočimo s etičkim implikacijama komercijalnog ribolova, rekreativnog ribolova i uzgoja ribe, industrija koje doprinose patnji milijardi riba godišnje.
Nauka o boli riba
Neurološki dokaz
Ribe posjeduju nociceptore, koji su specijalizirani senzorni receptori koji otkrivaju štetne ili potencijalno štetne podražaje, slične onima kod sisara. Ovi nociceptori su sastavni dio nervnog sistema ribe i sposobni su da detektuju mehaničke, termičke i hemijske štetne podražaje. Brojne studije pružile su uvjerljive dokaze da ribe reagiraju na fizičke ozljede fiziološkim i bihevioralnim odgovorom koji odražava percepciju boli. Na primjer, istraživanje koje je uključivalo kalifornijsku pastrmku otkrilo je da kada su bile izložene štetnim stimulansima kao što su kiseline ili visoke temperature, ribe pokazuju povećanje nivoa kortizola - što ukazuje na stres i bol - zajedno sa značajnim promjenama u ponašanju. Ove bihevioralne reakcije uključuju trljanje zahvaćenog područja o površinu ili neredovno plivanje, ponašanja u skladu sa uznemirenošću i namjerni pokušaj ublažavanja nelagode. Prisutnost ovih markera stresa snažno podržava argument da ribe posjeduju neurološke puteve neophodne da dožive bol.
Indikatori ponašanja
Pored fizioloških dokaza, ribe pokazuju niz složenih ponašanja koja pružaju daljnji uvid u njihovu sposobnost percepcije boli. Nakon ozljede ili izlaganja štetnim stimulansima, ribe obično pokazuju smanjenje hranjenja, povećanu letargiju i povećanu brzinu disanja, a sve su to karakteristični znakovi nelagode ili uznemirenosti. Ova izmijenjena ponašanja nadilaze jednostavne refleksivne radnje, sugerirajući da riba možda doživljava svjesnu svijest o boli, a ne samo da reaguje na stimulans. Nadalje, studije koje su uključivale analgetike – kao što je morfij – pokazale su da se ribe liječene lijekovima protiv bolova vraćaju svom normalnom ponašanju, kao što je nastavak hranjenja i ispoljavanje smanjenih znakova stresa. Ovaj oporavak dodatno potkrepljuje tvrdnju da su ribe, kao i mnogi drugi kralježnjaci, sposobne iskusiti bol na način koji se može usporediti sa sisavcima.
Zajedno, i neurološki i bihevioralni dokazi podržavaju zaključak da ribe posjeduju potrebne biološke mehanizme da percipiraju i reaguju na bol, dovodeći u pitanje zastarjeli stav da su one jednostavno refleksno vođeni organizmi.
Dokazi bola i straha u ribama: Sve veći broj istraživanja izaziva stare pretpostavke
Studija objavljena u časopisu Applied Animal Behavior Science otkrila je da ribe izložene bolnoj vrućini pokazuju znakove straha i opreza, naglašavajući ideju da ribe ne samo da doživljavaju bol, već i zadržavaju sjećanje na nju. Ovo revolucionarno istraživanje doprinosi rastućem broju dokaza koji osporavaju dugogodišnje pretpostavke o ribama i njihovoj sposobnosti percepcije boli.
Jedno od značajnih studija koje su sproveli istraživači na Queen's University Belfastu pokazalo je da su ribe, kao i druge životinje, sposobne naučiti izbjegavati bol. Rebecca Dunlop, vodeći naučnik u studiji, objasnila je: „Ovaj rad pokazuje da izbjegavanje boli kod riba ne izgleda kao refleksni odgovor, već onaj koji se uči, pamti i prilagođava različitim okolnostima. Stoga, ako ribe mogu osjetiti bol, onda se pecanje ne može i dalje smatrati neokrutnim sportom.” Ovo otkriće pokrenulo je kritična pitanja o etici pecanja, sugerirajući da prakse koje se nekada smatrale bezopasnim mogu zaista uzrokovati značajnu patnju.
Slično tome, istraživači sa Univerziteta Guelph u Kanadi proveli su studiju koja je zaključila da ribe doživljavaju strah kada ih jure, sugerirajući da njihove reakcije nadilaze jednostavne reflekse. Dr. Duncan, vodeći istraživač, izjavio je: "Ribe su uplašene i... više vole da se ne plaše", naglašavajući da ribe, slično kao i druge životinje, pokazuju složene emocionalne reakcije. Ovo otkriće ne samo da dovodi u pitanje percepciju riba kao stvorenja vođena instinktom, već i naglašava njihovu sposobnost straha i želju da izbjegnu uznemirujuće situacije, dodatno naglašavajući potrebu da se uzme u obzir njihovo emocionalno i psihičko blagostanje.
U izvještaju iz 2014. godine, Komitet za dobrobit domaćih životinja (FAWC), savjetodavno tijelo britanske vlade, potvrdio je: “Ribe su u stanju otkriti štetne podražaje i odgovoriti na njih, a FAWC podržava sve veći naučni konsenzus da doživljavaju bol.” Ova izjava je u skladu sa sve brojnijim istraživanjima koja pokazuju da ribe posjeduju sposobnost da percipiraju štetne podražaje, izazivajući zastarjele stavove koji su ribama dugo poricali sposobnost za bol. Prepoznajući da ribe mogu doživjeti bol, FAWC se pridružio široj znanstvenoj zajednici u pozivanju na ponovnu procjenu načina na koji se odnosimo prema ovim vodenim životinjama, kako u naučnim istraživanjima tako iu svakodnevnim ljudskim aktivnostima.
Dr. Culum Brown sa Univerziteta Macquarie, koji je pregledao skoro 200 istraživačkih radova o kognitivnim sposobnostima i senzornim percepcijama riba, sugerira da stres koji riba doživljava kada se ukloni iz vode može premašiti ljudsko utapanje, jer podnose dugotrajnu, sporu smrt zbog nesposobnosti da disati. Ovo naglašava važnost humanijeg postupanja prema ribama.
Na osnovu svog istraživanja, dr. Culum Brown zaključuje da ribe, kao kognitivno i bihevioralno složena stvorenja, ne bi mogle preživjeti bez sposobnosti da osjećaju bol. On također naglašava da je nivo okrutnosti koju ljudi nameću ribama zaista zapanjujući.
Okrutnost komercijalnog ribolova
Usputni ulov i prekomjerni ribolov
Komercijalni ribolovni postupci, kao što su koćarenje i parangal, u osnovi su nehumani i uzrokuju ogromnu patnju morskom životu. Prilikom koćanja, velike mreže vuku se po dnu oceana, neselektivno hvatajući sve što im se nađe na putu, uključujući ribu, beskičmenjake i ranjive morske vrste. Parangal, gdje se udice s mamcem postavljaju na masivne konopce koji se protežu miljama, često zapliću neciljane vrste, uključujući morske ptice, kornjače i ajkule. Ribe ulovljene ovim metodama često su izložene dugotrajnom gušenju ili teškim fizičkim traumama. Pitanje prilova — nenamjernog hvatanja neciljanih vrsta — pogoršava ovu okrutnost, što dovodi do nepotrebne smrti milijuna morskih životinja svake godine. Ove neciljane vrste, uključujući ribu ribu i ugroženi morski život, često se odbacuju mrtve ili umiru, što dodatno pogoršava razorni utjecaj na morsku biodiverzitet.
Praksa klanja
Klanje ribe ulovljene za ishranu ljudi često uključuje postupke koji su daleko od humanih. Za razliku od kopnenih životinja koje se mogu podvrgnuti omamljivanju ili drugim postupcima za smanjenje boli, ribe se često guše, iskrvare ili ostavljaju da se guše dok su još uvijek pri svijesti. Ovaj proces može trajati od nekoliko minuta do čak sati, ovisno o vrsti i uvjetima. Na primjer, mnoge ribe se često izvlače iz vode, a škrge im dašću za zrak prije nego što budu podvrgnute daljnjoj ozljedi. U nedostatku dosljednog regulatornog nadzora, ovi postupci mogu biti izuzetno okrutni, jer zanemaruju sposobnost riba za patnju i biološki stres koji podnose. Nedostatak standardiziranih, humanih metoda klanja ribe naglašava široko rasprostranjeno zanemarivanje njihove dobrobiti, uprkos rastućem priznavanju potrebe za etičkim tretmanom svih živih bića.
Zajedno, ove prakse odražavaju značajne etičke i ekološke izazove koje nosi komercijalni ribolov, zbog čega je potrebna veća pozornost na održive i humane alternative u industriji.
Etički problemi u akvakulturi
Prenaseljenost i stres
Uzgoj ribe, ili akvakultura, jedan je od najbrže rastućih sektora u globalnoj prehrambenoj industriji, ali je prepun ozbiljnih etičkih pitanja. U mnogim objektima za akvakulturu, ribe su zatvorene u prenatrpanim rezervoarima ili torovima, što dovodi do raznih zdravstvenih i socijalnih problema. Velika gustina riba u ovim skučenim prostorima stvara okruženje stalnog stresa, gdje je agresija među pojedincima uobičajena, a ribe često pribjegavaju samoozljeđivanju ili ozljedama dok se takmiče za prostor i resurse. Ova prenaseljenost također čini ribu osjetljivijom na izbijanje bolesti, jer se patogeni u takvim uvjetima brzo šire. Upotreba antibiotika i hemikalija za suzbijanje ovih epidemija dodatno otežava etička pitanja, jer prekomjerna upotreba ovih supstanci ne samo da ugrožava zdravlje riba, već može dovesti do rezistencije na antibiotike, što u konačnici predstavlja rizik za ljudsko zdravlje. Ovi uslovi naglašavaju inherentnu okrutnost sistema intenzivnog uzgoja ribe, gdje je dobrobit životinja ugrožena u korist maksimiziranja proizvodnje.
Inhumane Harvesting
Metode berbe koje se koriste u akvakulturi često dodaju još jedan sloj okrutnosti industriji. Uobičajene tehnike uključuju omamljivanje riba strujom ili njihovo izlaganje visokim koncentracijama ugljičnog dioksida. Obje metode imaju za cilj da dovedu ribu u nesvijest prije klanja, ali studije pokazuju da su često nedjelotvorne. Kao rezultat toga, ribe često doživljavaju dugotrajan stres i patnju prije smrti. Proces električnog omamljivanja ne može izazvati odgovarajući gubitak svijesti, ostavljajući ribu svjesnu i osjećajući bol tokom procesa klanja. Slično tome, izlaganje ugljičnom dioksidu može uzrokovati ozbiljnu nelagodu i stres, jer se ribe bore da dišu u okruženju u kojem je kisik iscrpljen. Nedostatak dosljednih i pouzdanih humanih metoda klanja uzgojene ribe i dalje je glavna etička briga u akvakulturi, budući da ove prakse ne uzimaju u obzir sposobnost ribe da pati.
Šta možeš da uradiš
Ostavite ribu sa svojih vilica. Kao što smo vidjeli kroz sve veći broj naučnih dokaza, ribe nisu bezumna stvorenja za koja se nekada mislilo da su lišene emocija i bola. Oni doživljavaju strah, stres i patnju na duboke načine, slično kao i druge životinje. Okrutnost koja im je nanesena, bilo da se radi o ribolovu ili držanju u zatvorenom okruženju, nije samo nepotrebna već je i duboko nehumana. Odabir načina života zasnovanog na biljci, uključujući i veganstvo, jedan je moćan način da prestanete doprinositi ovoj šteti.
Prihvaćanjem veganstva, donosimo svjesnu odluku da živimo na način koji minimizira patnju svih živih bića, uključujući ribe. Alternative na biljnoj bazi nude ukusne i hranljive opcije bez etičkih dilema vezanih za iskorištavanje životinja. To je prilika da svoje postupke uskladimo sa saosjećanjem i poštovanjem prema životu, omogućavajući nam da donosimo odluke koje štite dobrobit stvorenja planete.
Prelazak na veganstvo ne odnosi se samo na hranu na našem tanjiru; radi se o preuzimanju odgovornosti za uticaj koji imamo na svet oko nas. Ostavljajući ribu van naših vilica, zalažemo se za budućnost u kojoj se prema svim životinjama, velikim ili malim, postupa s ljubaznošću koju zaslužuju. Naučite kako postati vegan danas i pridružite se pokretu ka suosjećajnijem, održivom svijetu.
